Ko je dr Sanja Jarić?
Dr Sanja Jarić je specijalista psihijatrije sa jedinstvenom ekspertizom u dječijoj i adolescentnoj psihijatriji, kao i porodičnoj terapiji. Ona je jedna od rijetkih psihijatara u regiji kvalifikovanih za rad i sa djecom i sa odraslima, što joj daje širok spektar razumijevanja razvojnih i porodičnih aspekata mentalnog zdravlja. U karijeri je radila i na pedijatrijskoj psihijatriji i u opštoj psihijatriji za odrasle, što joj je omogućilo da sagleda kontinuitet mentalnih poremećaja od djetinjstva do zrelog doba. Dr Jarić je poznata po svojoj sposobnosti da uspostavi kontakt i sa najmlađim pacijentima – djeca je vole jer je topla i prijatna, a roditelji je cijene jer jasno komunicira i uključuje čitavu porodicu u proces liječenja. Kao član tima Prima MEDICA, dr Jarić pruža psihijatrijsku pomoć i djeci i odraslima, te porodicama u cjelini, naglašavajući individualizovani pristup svakom pacijentu. Smatra da mentalno zdravlje nema starosnu granicu i da je ključno raditi i sa okolinom pacijenta – posebno kada su u pitanju djeca i mladi. Mnogi pacijenti navode da im dr Jarić djeluje kao porodični vodič kroz probleme – ne samo da liječi dijete, nego savjetuje i roditelje kako da prilagode svoje postupke i rutine, što donosi poboljšanje na svim frontovima. Obrazovanje i specijalizacije: Dr Sanja Jarić je diplomirala na Medicinskom fakultetu, a zatim se specijalizirala iz psihijatrije, sa dodatnom edukacijom iz dječje psihijatrije. Moguće je da je formalno dvostruko specijalizirana (što se ponekad radi: opšta psihijatrija i subspecijalizacija dječje psihijatrije), a u svakom slučaju sticala je znanja iz obje oblasti. Edukaciju iz porodične terapije završila je kroz višegodišnji program – stekla je zvanje porodičnog psihoterapeuta sa sertifikatom (to je praksa koja se često radi da psihijatri imaju i terapijske vještine). Takođe je prošla kraće kurseve: TEACCH edukaciju za rad sa djecom iz autističnog spektra, i kurs za adolescentnu psihijatriju (fokus na poremećaje ponašanja i adolesentsku depresiju). Osim toga, dr Jarić je posvećena i stalnom učenju – pohađa seminare o savremenim temama poput uticaja tehnologije na mentalno zdravlje mladih, poremećaja spavanja kod djece, itd. Jedno vrijeme je provela i kao stipendista u dječijoj bolnici u Ljubljani, odjel za adolescentnu psihijatriju, gdje je produbila iskustvo u radu sa teškim slučajevima anoreksije i bipolarnih poremećaja kod tinejdžera.
Radno iskustvo
Dr Jarić je radila u Zavodu za dječiju i adolescentnu psihijatriju, gdje se susretala sa raznovrsnim slučajevima: od razvojnih poremećaja (autizam, ADHD) do depresije i anksioznosti kod djece školske dobi, te poremećaja ponašanja i ovisnosti kod tinejdžera. Tu je ispekla zanat rada i sa djecom i sa njihovim roditeljima – provodila je puno vremena u psihoterapijskim seansama s djecom (što često izgleda kao igra za manju djecu) i u savjetodavnim razgovorima s roditeljima. Takođe je rukovodila grupom za roditelje djece sa autizmom – organizovala je redovne susrete gdje su roditelji razmjenjivali iskustva i dobijali stručne savjete, a to je zajednica jako cijenila. Paralelno je radila i u opštoj psihijatrijskoj službi (pogotovo u periodima preopterećenosti kad su je angažovali i za punoljetne pacijente) – tu se bavila i poremećajima poput shizofrenije i depresije kod odraslih. To dvoznačno iskustvo učinilo ju je jako vještom u prelazu adolescent-odraslo doba: shvatila je kako se npr. adolescentna psihoza razvije u odraslu, i na vrijeme interveniše. Jedno vrijeme dr Jarić je radila i u Centru za mentalno zdravlje (Dom zdravlja) gdje je vodila brigu o populaciji manjeg intenziteta – tu je radila najviše savjetodavno i farmakoterapijski za lakše poremećaje, a to ju je još više povezalo sa zajednicom. Predavala je u školama i vrtićima kao gost o temama emocionalnog razvoja djece i prevenciji vršnjačkog nasilja, verujući u proaktivnu ulogu psihijatrije. U Prima MEDICA, dr Jarić je došla kao dopuna psihijatrijskog tima, s posebnim naglaskom na to da su im sad usluge upotpunjene i za mlađe uzraste. Ona prima i djecu i mlade – recimo, dijete od 10 godina s tikovima ili tinejdžera od 16 s depresivnim smetnjama – ali nastavlja raditi i sa odraslima ako je to porodično vezano ili specifično (npr. mlada majka sa postporođajnom depresijom, tu spaja iskustva s djecom i roditeljima). Njena ambulanta je uredno opremljena i za djecu (ima igračke, testove prilagođene uzrastu).
Stručni angažman
Dr Sanja Jarić je članica Udruženja za dječiju i adolescentnu psihijatriju, i bila je nacionalni delegat na nekoliko susreta jugoistočne Evrope na tu temu. Objavila je prikaz slučaja u jednom međunarodnom časopisu – rad je bio o rijetkom fenomenu "massive social withdrawal" kod tinejdžera (tzv. hikikomori sindrom, povlačenje u sobu) i opis kako je radila sa pacijentom i porodicom da ga postepeno reintegrira. Taj rad je pohvaljen jer je donio lokalna iskustva. Dr Jarić je aktivna u medijima – povodom početka školske godine dala je intervju "Kako prepoznati da li se dijete bori sa anksioznošću?" gdje je istakla signale poput promjene apetita, noćnih mora, povlačenja, i savjetovala roditelje da budu otvoreni za razgovor i da po potrebi potraže pomoć. Bila je i učesnik u radio emisiji o digitalnim ovisnostima gdje je govorila kako previše interneta utječe na mozak mladih i koje znakove problematičnog korišćenja roditelji trebaju tražiti. U lokalnoj zajednici učestvuje u projektima nevladinih organizacija – npr. drži radionice za adolescente o mentalnom zdravlju (kako se nositi s pritiskom, kako potražiti pomoć, i sl.). Veliko priznanje je dobila kad ju je Ministarstvo prosvjete angažovalo da vodi obuku školskih pedagoga i psihologa o ranoj detekciji depresivnih i suicidnih misli kod učenika – to pokazuje povjerenje u njenu stručnost i komunikacijske vještine. Kao porodični terapeut, dr Jarić je članica udruženja sistemskih terapeuta, i redovno supervizira svoje slučajeve (to znači da i dalje usavršava svoje terapijske postupke).
Pristup pacijentima
Rad sa djecom i porodicom zahtijeva poseban pristup, a dr Sanja Jarić ga je dovela do fine umjetnosti. Kada dođe dijete, recimo 8-godišnjak sa tikovima, dr Jarić ne skače odmah na formalni intervju – prvo se upozna s djetetom kroz igru ili crtež. Spusti se doslovno na njihov nivo (čučne ili sjedne na pod ako dijete želi pokazati igračku) i ulazi u njihov svijet. Roditelji često s čuđenjem gledaju kako je dijete stidljivo ušlo, a posle 5 minuta već priča dr Jarić šta je nacrtalo. Taj prelazak povjerenja nastaje jer dr Jarić zrači toplinom i iskrenim interesovanjem za dijete – ne forsira ga, prati njegov tempo. Tek kad dijete prihvati, prelazi na suptilno ispitivanje ("Reci mi, da li te ponekad brine kad mama nije kod kuće?"). Roditeljima dok to radi, daje znak da se strpe i ne uskaču – jasno komunicira i s njima šta radi i zašto. Sa adolescentima, dr Jarić ima drugačiji stil – tretira ih kao mlade odrasle. Upućena je u njihov žargon i pop kulturu, pa često ostvare dobar odnos. Npr. mlada pacijentica s anksioznošću od ispitivanja, dr Jarić će spomenuti da i sama sluša neke trending podcastove o mentalnom zdravlju ili TikTok trend koji se dotakao te teme – tinejdžer odmah vidi da ih doktor "konta" i lakše se otvori. Vrlo je pažljiva da pridobije povjerenje mlade osobe – naglašava diskreciju ("Ovo što mi pričaš, neću reći mami ako ti ne želiš, osim ako je nešto zbog čega mislim da si u opasnosti, to moramo reći. Ali pričat ćemo i s mamom zajedno šta se smije dijeliti."). Adolescent to cijeni i češće otkrije što ga muči. S roditeljima, dr Jarić pazi da ne stvori rivalstvo – jasno kaže da je tu i za njih i za dijete, ali odvojeno: prvu seansu radi s roditeljima da čuje njihov ugao, pa radi s djetetom da čuje njegov, pa onda drži zajedničku sesiju da pomiri perspektive. Mnoge porodice su rekle da su uz dr Jarić prvi put zaista sjeli i čuli jedni druge. U terapiji, dr Jarić koristi puno vizuelnih i praktičnih metoda – recimo, porodici s čestim svađama da zadatak da kod kuće uvedu "porodični sastanak" jednom sedmično s pravilom da svatko iznese što mu se svidjelo a što nije te sedmice, na miru. Onda prate kako im to ide. Pacijenti su je opisali kao "dirigenta koji ne svira za nas, nego nas uči da sami napravimo muziku". Kod farmakoterapije, dr Jarić je vrlo oprezna s lijekovima kod djece i mladih – objašnjava roditeljima dobro i loše strane, i uvijek se trudi s minimalnom dozom. To osvaja povjerenje roditelja koji se boje da će im dijete biti "drogirano" – s dr Jarić se ne boje jer vide da je i ona suzdržana i daje samo nužno. Za lakše probleme radije ide prvo s psihoterapijskim tehnikama, i roditelji to vole. Kad su odrasli pacijenti u pitanju (jer i to radi), dr Jarić primjenjuje sve svoje psihoterapijske vještine i sa njima – pa recimo klasičnu bračnu svađu tretira kroz porodični dijalog, ili anksioznog studenta tretira kao adolescenta prelaza i uključi roditelje ako su dio problema ili rješenja. Ima dar da sagleda kontekst šire od samog pacijenta i to iskoristi u terapiji. Zbog toga je uspješna u rješavanju naizgled bezizlaznih situacija – npr. tinejdžer sklon bježanju od kuće se smiri kad dr Jarić posloži pravila i dogovore sa cijelom porodicom. Jedna majka je rekla: "Dr Jarić je napravila čudo – nas četvoro smo ušli ljuti jedni na druge, a izašli s planom i nadom". Takve priče je prate. Dr Jarić se ne libi prozvati i roditelje ako doprinose problemu, ali to radi taktično – recimo, pitajući "Što mislite, kako se sin osjeća kad vi i suprug vičete jedno na drugo? Možemo li se dogovoriti da to ne radite pred njim? Vjerujem da bi mu značilo." Roditelji tad često prihvate bez otpora, jer su osvijestili. Dječja psihijatrija zna biti emotivno teška, i dr Jarić ima jako suosjećanje – roditelji osjete da je i ona majka (ako jeste, a vjerovatno po godinama da) ili da barem iskreno brine i to im daje utjehu i hrabrost. Pacijenti – mali, mladi i veliki – cijene dr Sanja Jarić kao nekog ko ne rješava problem u izolaciji, nego gleda cijelu sliku i srcem se posveti svima uključenima. Mnoge porodice su rekle da im je doslovno spasila porodicu, što je možda i najveća pohvala za njen rad i potvrda njenog stručnog, toplog i individualnog pristupa.
